Vrijeme je jedna od kategorija koja nam uvijek nedostaje. Neki pametni ljudi su odavno rekli da u životu sve možeš nadoknaditi osim vremena. Ta kategorija kod svakog izaziva drugačije osjećaje. Nekima je nebitno, nekima nije ali nitko danas ne negira postojanje vremena.
E tu smo, čak ima i onih koji tvrde da je uvijek sada te da je vrijeme izmišljeno čisto radi usporedbe nečega s nečim.
U nastojanju da se pokuša upravljati vremenom nismo daleko stigli osim da pomaknemo sat , jedan sat naprijed i jedan sat nazad. Stvarno revolucionarno a u konačnici krajnje beskorisno.
Uzmimo na primjer vinsku mušicu. Ona živi 24 sata, čovjek nekih 80 godina. Ne znamo ali pretpostavljamo da ta ista mušica svoj životni vijek osjeća kao da proživi 80 ljudskih godina. Da li je to tako možemo samo pretpostavljati. Ako je stvarno tako onda naše poimanje vremena nema smisla jer nije univerzalno mjerilo.

No dobro, sad kad smo počeli mjeriti vrijeme izmislili smo sat. Sat nam diktira sve za vrijeme naše svijesti. Kada spavamo, vrijeme nije prisutno, čak bismo reki da stoji. Taj dio u kojem ne možemo kontrolirati vrijeme niti ono nas je praktički procjep u stanju svijesti u kratkom periodu. No uzmemo li u obzir da barem trećinu žovota prespavamo zapravo trećina života i ne postoji u vremenu.

Samo mjerenje vremena je opet dobro došlo proizvođačima satova koji su se uvijek natjecali čiji sat je točniji. Da, ali pitanje je s čim su dokazivali točnost odnosno koja je polazišna točka za mjerenje vremena. U principu i najveći proizvođači satova nisu niti bili svjesni da su prodavali uređaje koji nisu točni ali su se jednostavno nametnuli te im se vjerovalo.

Tako na primjer ručni sat danas predstavlja modni dodatak ne zato što je točan, već zato što je napravljen od skupih materijala a to mu je kada sagledamo sve, i jedina svrha.

Nema ničega na svijetu toliko važnog od nas samih. Biti i osjećati život nema cijenu. Te naoko male stvari ljudi najčešće pojednostavljuju i prihvaćaju kao nešto svakodnevno i obično.
Ovo sve se događa do renutka u kojem se moramo suočiti s potrebom žrtve. Žrtva roditelja za djecu, partnera , prijatelja za nekog drugog predstavlja neuobičajeni postupak jedinke u odnosu na samodržanje. Premda su ljudi uglavnom sebična bića uvijek i nanovo se oduševljavamo kada daju sebe za nekog drugog.

Jasno je zašto se uvijek čudimo, a to je samo zato što to u osnovi nije prirodni proces. Na žalost, najčešće u svom oduševljenju ljudi istovremeno u sebi zaziru od ovakvih posupaka i ne nalaze se u njima a sve iz razloga što u prvom redu misle na sebe. Prozvati to sebičnim ne stoji.

Sebičnost, taj prirodni opis ljudskog stanja koji drugi osuđuju nije ništa drugo nego obično licemjerje. Govoriti o nekome da je sebičan i da je dužan dijeliti i pomagati drugima je netočno a i nepotrebno. Nikakva pravednost niti dobrota nije neka zakonska norma ili obaveza a pogotovo potreba, već slobodna volja koju ćemo ili nećemo primjeniti.
U ovom svijetu danas moralisti najčešće posrću i nikoga nije briga, uglavnom ponosni, s uzdignutim čelom za postignuta djela za koja nemaju stvarna i iskrena priznanja.

Biti svjestan ovog stanja i nužnost nametanja potrebe za pomaganjem drugima vodi ka nekim drugim vrijednostima iz kojih su proizašle strukture mraka i pohlepe koja ne prestaje, a danas se to zove vjera.

Univerzalno stanje našeg uma su misli koje nas vode samo naprijed. Mi ih slijedimo i živimo . Danas civilizacija postaje pisanom riječi ili višom razinom konunikacije. Sve to nam treba da se bolje razumijemo a u konačnici da se ne razlikujemo nego da smo si sve sličniji jer različito danas nije dobro.
Ta stanja su toliko napredovala da mi nikada neće biti jasno koji je poriv u ljudima da u pero stope svoju intimu. Intimu uma ljidskih odnosa i najčešće intimnih obiteljskih tajni. Što tjera čovjeka da se ogoli do kraja doli do onoga da se pita da li to i drugi rade, da li sam čist ili mi je ovo stanje koje se ne uklapa.
Učtiva štiva pretvorena u stih mame da se prilagodimo i živimo ono što nam najčešće ne pripada ali je tada to novo naše. Tako je naše da se naša osobnost gubi a mi umiremo a da to i ne znamo.
Lijepo je slijediti nekoga, ali je pitanje da li se to mora uvijek i koja je cijena. Ako nas moralne najčeše lažne norme sile da buiemo isti, civilizirani, čemu takav život koji smo posudili od nekoga drugog.
Biti svoj , drugačiji danas ne postoji, jer takva jedinka izolirana od svijeta biva prokazana kao primitivac baš kao i vještice za koje smo mislili da su umrle.
Na žalost danas su ponovo stvorene i samo čekamo da se vrate lomače da ih dokrajče, baš kao nekad, pa da konačno završi i ova civilzacija za kojom neće trebati posebno žaliti.

Ljudi žive i umiru. Isto kao i sva ostala bića na zemlji. Neki duže a neki kraće. Zašto je tako nitko se posebno ne zamara. Bitno je da život postoji i da se nastavlja.
Ne moramo biti posebno pametni da shvatimo da u stvari ne postoje neka posebna pravila u tome već činjenica da si živ sve dok ne umreš.
Najčešće se smrt doživljava kao nešto strašno, a zapravo je dio nečega što mi u stvari ne razumijemo. Da li misli i osjećaji umiru također, ne znamo.
Uzmimo na primjer računalo. Kada se pokvari možemo uzeti hard disk i svu njegovu pamet preseliti u drugo računalo. Najčešće se sve pokrene i vidimo sve što je bilo ranije zapisano.
Da li se nešto slično događa s ljudima, možda, a da nismo niti svjesni. Tko je taj koji promatra naš hard ne znamo no možda niti ne moramo znati.
Ukratko , kad nas nema, postane svejedno jer nam to saznanje ne može vjerojatno pomoći.

Dakle pisati bilo što o koroni nema smisla jer je sve rečeno. Niti jedna prognoza nije pogođena ali se osjete posljedice.
Do kada će trajati nije bitno jer nam više ionako ne znači ništa jer smo naučili živjeti s njom.
Sada se nastoji sanirati šteta koja se dogodila ali će posljedice biti dugotrajne.
Ništa više neće biti isto jer se ne sjećamo kako je bilo prije.

Da li je bilo bolje prije, razmislimo.

Koliko puta ponovo. Koliko puta isto. Koliko puta zašto.
Rat.
Zašto ga trebamo. Zar nema volje da vlada razum.
Razloga za rat nema ali se opet i opet događa.
Svi gledaju kako se rađa i na neki čudan način se vesele novorođenčetu.
Jedva čekaju da krene pa da iz fotelje navijamao crtamo karte i brojimo mrtve.
Nije pitanje kome to treba već je pitanje ZAŠTO.

Ovo pitanje kakva je to potreba kakav je to nagon leži u nama.
Nikada iz nas neće izaći rat jer nas je stvorio.
Da nismo ratovali za opstanak ne bi nas danas bilo.
Kako god bilo mi smo pobjednici u igri koja se zove evolucija.

Gdje nas to vodi, ne znamo ali se nadamo da radimo nešto dobro.
Gledamo sebe za druge nas nije briga.
Zato spriječiti rat nema smisla jer će se kad tad dogoditi.
Bolje ranije ako već mora nego kasnije sa većim posljedicama.

Uostalom što god sada mogu reći ne pomaže.
Ako je netko odlučio da počne, početi će.

I za kraj , mislim da nema rata bez mira.

Život bez stvari za 21. stoljeće
Kelly Sutton je 22-godišnji programer koji živi u gotovo praznom stranu u New Yorku. Goli zidovi i podovi nisu rezultat neimaštine već svjesne želje da živi minimalističkim životom - Sutton posjeduje odjeću, iPad, Kindle, laptop, dva eksterna harda i plahte za madrac. "Izbjegavanje materijalnog mogao bi postati zaštitni znak moje generacije koja većinu stvari skladišti u digitalnom obliku", objašnjava Sutton koji je detalje svoje priče objavio na BoingBoingu. Sutton je osnivač sitea Cult of Less preko kojeg je prodao sve svoje stvari, a priču o njemu objavio je BBC

"Kad si sretan" pjesmica poboljšava mentalne procese kod mališana
I ne samo pjesmica "Kad si sretan" već sve pjesmice na koje djeca mogu pljeskati ručicama. Naime, dokazano je da jednostavno pljeskanje na melodiju poboljšava i motorički i mentalni razvoj djece, dok kod odraslih potiče budnost i dobre vibracije.
Kada su izraelski znanstvenici usporedili razvoj djece u nižim razredima osnovne škole koja su redovito pjevala pjesmice i pljeskala na ritam, sa djecom koja to uopće nisu činila, razlike su bile zapanjujuće.

"Otkrili smo da djeca u prvom, drugom i trećem razredu koja su pjevala pjesmice pokazuju vještine kojih nema kod djece koja se nisu bavila takvim aktivnostima", objasnila je dr. Idit Sulkin.

Pljeskanje je integralni dio razvoja te se pokazalo da djeca koja ne prakticiraju pjevanje i pljeskanje ručicama na ritam, imaju veći rizik od razvoja disleksije i diskalkulije. Pljeskanje trenira mozak i utječe na razvoj u drugim područjima.

Pjesmice koje zahtijevaju pratnju pljeskanjem pojavljuju se nekako prirodno u životima djece oko 7. godine i nestaju i postaju im nezanimljive nakon 10. godine. U tom razdoblju one mogu zadovoljiti neke dječje potrebe - emocionalne, društvene, psihološke i mentalne (kognitivne). To je prijelazno razdoblje prema sljedećem razvojnom periodu.

Istraživanje je pokazalo da pljeskanje na zvukove pjesme i kod odraslih ima pozitivne učinke. Iako je odraslima pomalo smiješno pljeskati, kasnije priznaju da se osjećaju budnije i bolje volje.

(JK, Izvor: LiveScience)